Sijekovac kod Broda

Sijekovac kod Broda



Ismet Djuheric bio je prvi komandant jedinice Vojske Republike Srpske "Mesa Selimovic", u cijem
su sastavu bili uglavnom Muslimani iz sela sa podrucja opstina Bosanski Brod i Derventa. Ova
jedinica "Muslimana sa kokardama", kako su je neki nazivali, bila je i do danas ostala jedna od
velikih kontroverzi proteklog rata. Za Dane Ismet Djuheric po prvi put iznosi do sada siroj javnosti
nepoznate detalje o zbivanjima ciji je ucesnik i svjedok bio

DANAS ISMET DJUHERIC ZIVI SA SUPRUGOM
Hanumi
com u selu Sijekovac
kod Bosanskog Broda.
Zaposlen je u Rafineriji nafte, gdje radi i njegova
kcerka. Ne racunajuci nekoliko mjeseci izbjeglistva u obliznjim
selima Dubocac i Kobas, to je danas jedina muslimanska porodica koja
je cijeli rat provela u Sijekovcu.
Za Dane Ismet Djuheric po prvi put iznosi do sada siroj
javnosti nepoznate detalje o zbivanjima ciji je ucesnik i svjedok bio.
Ovo je samo mali dio te price, svjedocenja o jednom tragicnom
vremenu, o dogadjajima koji su se mogli odigrati, cini nam se, samo
u uzavrelom bosanskom loncu, podgrijavanom podjelama
i mrznjom od komsija preko Drine i susjeda preko Save.
POCETAK NESRECE: Prije rata bio sam zaposlen u
Skupstini opstine Bosanski Brod, a bio sam vezan i za neke poslove
u vlasti i oko vlasti. To spominjem zato jer je uticalo na sudbinu
koja me je kasnije zadesila. Bio sam i u politici, uvijek lijevo
orijentisan, clan Komunisticke partije, kasnije Saveza komunista.
Danas sam socijalista. Mislim da je tako ispravno. Uvijek sam tvrdio i
danas tvrdim da su ekstremisti poceli ovaj rat. Oni su bili eksponent
i sredstvo onih koji su dosli na vlast nakon visestranackih izbora,
kada je i pocela nasa nesreca.
Ja sam prije rata bio pripadnik rezervnog sastava JNA. Imao
sam cin kapetana i pripadao tadasnjoj 327. brigadi u Derventi, u cijem
je sastavu bio i Brodski bataljon. Izvrsavao sam postavljene
zadatke, tada je to bilo legalno, rat jos nije bio poceo na ovom podrucju,
mada sam se plasio da ce rata biti. I u opstini su moji poslovi bili
vezani za to. To se mnogima nije svidjelo, posebno ekstremima,
prije svega Hrvatima, pa onda i Muslimanima. Kazem Muslimanima,
jer sam to i danas. Bio sam Jugosloven, sada sam Musliman.
Vec padom kasarne JNA u Slavonskom Brodu z91.
godine, ovdje su poprilicno narasle tenzije. Bilo je carki, nosilo se
oruzje. Ja sam bio od onih koji su zagovarali zajednistvo, ne moramo
reci bratstvo - jedinstvo. U Hrvatskoj je vec bila nova drzava.
Ako treba da se od nekoga zastitimo, govorio sam, onda da se
stitimo zajedno, jer zivimo zajedno, i Srbi i Hrvati i Muslimani. S
time se nisu slagali ekstremisti iz hrvatskog i muslimanskog
naroda i mogu reci da sam bio nagovaran i od jednih i od drugih
da pristupim i jednima i drugima. Ne iz ljubavi, nego iz interesa, jer
su vjerovatno racunali da bi moj ugled i ono sto sam radio
moglo puno da im vrijedi.
Govorili su: "Pristupi, nece ti biti
nista." To se pokazalo i kad su me kasnije napali. A napali
su me pripadnici milicije koja je u Brodu formirana pocetkom
marta z92. godine i u kojoj su bili Hrvati i Muslimani. Prvi
komandant vojne policije u Bosanskom Brodu bio je
Josip Bilic. To su sve ljudi koji su imenovani
po naredjenjima iz Slavonskog Broda. Srbi su se vec bili odvojili
u Lijesce.

ZESTOKA PUCNJAVA: Ja sam bio predsjednik
Savjeta mjesne zajednice Sijekovac i kad su meni dosli neki mjestani da
se dogovorimo kako da se zastitimo, najvise od kriminalaca, bilo je
raspolozenje da se u straze ukljucimo svi, Srbi, Muslimani i
Hrvati. Ali, pobijedili su prodorniji, a to su ekstremi koji su rastjerali
ove koje su zeljeli da zive zajedno. Mene su odmah smijenili
sa mjesta predsjednika mjesne zajednice, ustvari, nisu me
smijenili, nego su jednostavno uzeli vlast u svoje ruke.
U fizickom napadu na mene i moju porodicu te veceri
ucestvovalo je 17 ljudi iz sastava takozvane Vojne policije. Napali su nas
u nasoj kuci i zahtijevali da predam oruzje. Mislili su da je kod
mene oruzje pohranila JNA. To nisam imao, ali sam imao svoje
oruzje. Prvo su pucali pa trazili da se predam. Pucnjava je bila zestoka.
To vece razgovarao sam sa generalom
Kukanjcem, sa komandantom Brigade u Derventi, sa stabom u
Brodu, sa stabom u Lijescu, i trazio da napadi na mene prestanu. Nisam
se htio predati. Uzvratio sam na vatru. Sa mnom su u kuci bili moja
zena, tada maloljetni sin i kcerka. Ono sto me najvise boljelo je da su
medju napadacima bile i neke moje komsije ili njihova djeca.
Nasa kuca je bila sva izresetana. Intervenisano je sa
najviseg mjesta da ti napadi prestanu, ali nama nije preostalo drugo nego
da idemo. Tog dana bila je neka sahrana, umrla je jedna ugledna
licnost i svi su otisli na sahranu. Kada smo vidjeli da se straza
povukla, nekako smo izasli iz Sijekovca i otisli u moje rodno mjesto
Dubocac. Javio sam se u Garnizon i otisao u Derventu.
HOSOVCI DOLAZE: Medjutim, ista grupa koja je mene
napala u Sijekovcu, pojacana sa jednom grupom hosovaca pod
komandom ovdje poznatog njihovog vodje
Obradovica, napala je Dubocac i zauzela ga. Obradovic
je zivio u Slavonskom Brodu, imao tamo kafanu, bio je Srbin,
negdje od Kraljeva, ali je bio u HOS-u. Poslije pada Dubocca pobjegli
smo u muslimansko selo Kobas i tu je moja porodica zivjela, a ja sam
bio u Derventi, u brigadi.
Grupa od 22 hosovca, takozvane handzarlije, ciji je
komandant bio neki Ekrem Mendela, odnekud iz srednje Bosne, dosla je
u Sijekovac iz Hrvatske i smjestila se u kontejnere jednog
teslickog preduzeca, nedaleko od moje kuce. Oni su drzali Sijekovac,
zajedno sa takozvanim interventnim vodom Nijaza Causevica
iz Sijekovca, zvanog Medo. Obradovic i Causevic su ovdje harali sa
svojim grupama sve do oslobodjenja Broda. Obradovic je kasnije
poginuo, ubijen je od svojih, kad su bjezali sa Zborista, pokusao je
da ih zaustavi i neko od njegovih ga je ubio.
LISICA U KOBASU: Od tada, pa sve do oslobodjenja
Broda, ja sam bio u Derventi. U osmom mjesecu '92. formirao
sam svoju jedinicu u sastavu Vojske Republike Srpske, koja je bila
sastavljena uglavnom od Muslimana, i bilo je nesto Hrvata i Srba u
njoj. Tako se i zvala, samostalna muslimanska jedinica "Mesa
Selimovic", i do kraja rata je egzistirala u sastavu Vojske Republike
Srpske. Formirana je u selu Kulina kod Dervente, pred seoskom
skolom. Kumovi su bili general Kelecevic i tada pukovnik, kasnije
general Slavko Lisica. Ja sam bio prvi komandant te jedinice, sve do
januara z93, a poslije sam se demobilisao i radio u Brodu. Jedinica
je brojala oko 120 boraca, sto se mijenjalo od vremena do
vremena. Bio je to, dakle, sastav jedne dobre cete. Prosla je sva brodska
i derventska ratista, a ucestvovala je i u borbama oko Teslica,
Tesnja, Maglaja, Zavidovica. U njenim redovima bili su sve posteni
ljudi, oni koji su ostali da zive ovdje. Ova jedinica je posteno
obavila svoj posao. Nase misljenje je bilo da imamo pravo da branimo
svoje, a branili su ljudi svoje, ostali tu i smatrali smo da je to
pravedno. I zaista, i danas najveci dio tih ljudi zivi i radi ovdje.
Kako je doslo do formiranja ove jedinice? Da ne bude
zabune, mi smo se dobrovoljno prijavili. Ja sam htio da se na neki nacin
zastite ljudi koji su ostali na svome. Obratili smo se Lisici i on je
prihvatio nase opredjeljenje. Tada je bio pukovnik, komandant
takticke grupe. Dosao je u Kobas, gdje smo izbjegli iz Dubocca,
skupio muslimanski narod, i u dvoristu kuce u kojoj sam bio smjesten
sa svojom porodicom odrzao govor, obecao ljudima da ih nece niko
dirati. I tada je rekao: "Ako ste voljni, poslat cu vam vozilo."
Nikakve prisile nije bilo. Gore, kod skole u Kulini, razmisljali smo
o imenu jedinice, i koliko se sjecam, cini mi se da je bas Lisica
spomenuo ime Mese Selimovica, a da je general Kelecevic prihvatio.
Meni se to ime svidjalo, slozio sam se, citao sam Mesu, nekad sto
sam morao, nekad sto sam volio. I ostalo je tako. Mi kao jedinica
nismo nista uradili sto ne valja, neka neko od protivnika kaze da
nije tako. Dolazili su nam strani novinari, cak je dolazila i
princeza Jelisaveta na liniju, dolazili su engleski poslanici, pili s nama
kafu. Bili smo poznati po tome da se napravi dobra klopa, fini fis,
ispece riba, to su ljudi iz Dubocca, koji su zivjeli na Savi.
AGRESORI NA SVOME: To sto sam radio, sto smo radili,
sami smo odabrali i ne kajemo se. Znam da su Srbi proglaseni
agresorima, ali mi to nismo prihvatili. Mi smo bili u sastavu Vojske
Republike Srpske, bili smo sa nasim komsijama, niko drugi nije bio
tu, tu nije bilo nikoga iz Crne Gore ili Srbije. Ako su oni bili
agresori, onda smo i mi skupa s njima bili agresori. A kako cu ja biti
agresor na svome? Ne znam, to mi nije jasno. Bio je rat, bilo je i onih
koji su nosili puske, a nisu bili zreli za to, bilo je svega, trebalo se
pricuvati i ne ici sa svoga. Neki nisu mogli izdrzati, otisli su, ali su
neki izdrzali, i ostali. Imate cijela muslimanska sela koja su
ostala. Uzmite samo Luzane i Omeragice u derventskoj opstini,
kompletna sela nastanjena Muslimanima su ostala i svi su i danas tamo.
U mojoj ceti je bio znacajan broj Dervencana Muslimana, ali
i u cijeloj Derventskoj brigadi. Nemoguce je to uzeti zdravo za
gotovo, to sto se govorilo o agresiji. Da su dosle jedinice iz
Srbije pa zauzele ovaj prostor, moglo bi se govoriti o agresiji. Do
maja mjeseca '92, kad su izginula djeca u Kolibama,
18-godisnjaci, JNA je bila legalna na ovim prostorima. Ni tada se nije moglo
govoriti o agresiji. Ta rijec je koristena da se privuce
medjunarodna zajednica. A to su svi htjeli. Znam da je bilo slucajeva da su sve
tri strane napadale same svoja sela da bi optuzile drugu stranu, i
to ne moze da amnestira ni jedne, ni druge ni trece. To je ziva
istina. Sve je to radjeno da bi se izazvao haos, jer ljudi su, osim tih
ekstrema, ipak zeljeli da ostanu na svome i da i dalje budu
komsije. Evo, i sada se vracaju.
Tacno je da je bilo mnogo vise Muslimana na drugoj
strani. Ali, oni nisu bili samostalni. Oni su bili u
HVO-u. Morali su slusati sta im se kaze. U svakoj
jedinici sastavljenoj od Muslimana pri vrhu je bio neki Hrvat kao
savjetnik, a zna se sta je savjetnik. Ja sam imao puno povjerenje,
nisam imao takve savjetnike u svojoj ceti, kao ni moj nasljednik kasnije.
ZLOCIN U SIJEKOVCU: Zlocin u Sijekovcu desio se
26. marta z92. godine. Ja sam tada bio u Derventi, u svojoj jedinici,
kao operativac u stabu Brigade. Prvi sam u Derventi dobio
informaciju o tome sta se dogodilo. Znam da je tadasnji krizni stab
Sijekovca donio odluku da se izvrsi napad i razoruzanje tog dijela sela, o
tome postoje i pisane informacije. Tu naredbu potpisao je
Smajo Havic, tadasnji predsjednik kriznog staba Sijekovca, koji se ubrzo
nakon toga povukao, valjda je vidio sta je uradio. U tom napadu
ucestvovali su Obradovicevi hosovci i interventni vod Nijaza
Causevica Mede, u kojem je bilo ekstremnih Sijekovcana, i Hrvata i
Muslimana. Tada je izgubilo zivote osam Srba, neduznih ljudi, koji
nikome nisu bili nista krivi, a neki su od njih cak bili i retardirani.
U Derventi sam dobio tu vijest od Mise
Bacica, sada vec pokojnog, nadam se da ce biti
rehabilitovan, jer nacin na koji je izgubio glavu ne ide na cast nikome ovdje.
U Sijekovcu je prije rata bilo najvise Muslimana, pa Srba,
pa Hrvata. Da nije bilo ekstrema, robijasa i kriminalaca, Sijekovac
je mogao zadrzati i status neke neutralnosti, iako je tesko bilo
ostati neutralan.
Slucaj je dobro dosao da se nastavi rat i znacajno uticao na to,
bez daljeg. To je jedan od dogadjaja koji su rekli da vise nema
povratka nazad. Da ovog zlocina nije bilo, mnogo ljudi ne bi bjezalo kad
smo mi dosli. Mnogi nisu zeljeli da odu, ali su se plasili osvete.
PIKLOVIC SNIMA FILM: Na ovom podrucju
komandovao je HVO. Farsa je kad se kaze da su Muslimani imali neka svoja
prava. Istina, bili su u manjini, u odnosu na Srbe i na Hrvate,
pogotovo u odnosu na Hrvate. Od marta do oktobra '92. ovdje je
bila vlast HVO-a, koji je drzao cijeli ovaj prostor, sve do Podnovlja
prema Modrici. Moze se slobodno reci da je to bila hrvatska vlast,
jer se komandovalo iz Hrvatske.
Vojne jedinice formirane su prema sastavu stanovnistva, pa
je, na primjer, 102. bosanskobrodska brigada imala Sijekovacki
bataljon, kojim je komandovao Adnan
Ramadanovic (poginuo kasnije od komsija). On je bio
prvi komandir vojne policije u Sijekovcu pocetkom marta z92.
Sva naredjenja dolazila su od HVO-a. Ivan
Brizic je bio predsjednik kriznog staba, Armin
Pohara mu je bio nekakav prvi izvrsilac, ali
su sva naredjenja dolazila iz Slavonskog Broda. Postoji film koji
su snimali ljudi iz HVO-a, koji prikazuje paljenje
sela kad su se Srbi povukli, od Lijesca pa nadalje. Licno
je Piklovic isao u automobilu i gledao kad su ta sela
paljena, snimano je iz njegovog automobila, a on je bio tada
predsjednik Izvrsnog odbora SO Slavonski Brod. Mislim da
je Tudjman licno dao odrijesene ruke Anti
Prkacinu da u Posavini radi sta hoce. HVO je
popalio sva srpska sela prema Doboju. Vjerovatno je to
paljenje izvrseno da se Muslimani iz Kotorskog i od Modrice
ne bi naselili u ta srpska sela i tako promijenili
etnicku sliku u opstini.
Postoji dokumentacija, sa imenima, iz koje se vidi da su
pripadnici takozvanog Sijekovackog bataljona, u kome je
bilo dosta Muslimana, primali platu iz Hrvatske. Ko je onda bio
agresor? Ovdje je ratovalo nekoliko formacija hrvatske vojske. Jedna od
njih je bila 108. brigada, prva formirana brigada hrvatske vojske,
koja je, kako kazu, oslobodila kasarnu JNA u Slavonskom Brodu.
Dozivjela je debakl na Kostresu i Novom Selu, gdje je izginulo 60
do 70 posto njenog sastava. Ja sam zarobio njihovu
dokumentaciju. Komanda Brigade je bila u jednoj kafani kraj Ukrine. Sjecam se
visoke vaze sa karanfilom na stolu, mapa, koje sam nasao. Mislim
da se komandant zvao Martin, ne sjecam mu se prezimena, ali znam
da je bio rezervni oficir a prije rata komandir jedne inzenjerijske
cete JNA u Derventskoj brigadi.
Oni su ovdje dosli iz Hrvatske, ovdje su komandovali,
bili glavni. Ovdje je bila i bjelovarska i jos neke brigade
hrvatske vojske. Kad smo oslobodili Brod i zarobili neke ljude, pricali
su nam kako su ih prevarom doveli ovdje, rekli im da
idu na Okucane, a onda ih dovedu u Brod.
Ja sam bio dezurni u kasarni u Derventi kad je HVO zarobio
Fikreta Abdica na Radicu. Javim se na telefon.
Neko kaze: "Evo vam Abdic, jebo vam on mater,
pustite Vencelovku i Stanica." To su bili Hrvati koje smo
mi zarobili, ali smo ih odmah pustili. Pozovem
komandanta odbrane kasarne majora Stajcica. Nismo
htjeli da razgovaramo o razmjeni.
ONO STO SVI ZNAJU: U Brodu je otkrivena masovna grobnica Srba
koje je pobio HVO do oktobra '92. godine, ali to
nije cak ni publikovano. Ima nesto i zapisnika o tome sta
je radio Nijaz Causevic Medo, ima izjava svjedoka, ima i filmova.
Causevic je snimio film od tri sata o svojoj jedinici. Njegova grupa
je silovala zenu Srpkinju iz Sijekovca, isjekla je na komade i bacila
psima. Bilo je i drugih silovanja, i slicno. Pripadnik Medine jedinice
je ubio covjeka koji je prodao konja, Hrvata.
Obradjeno je to, to je obradila vojska, a i policija. U
Sijekovcu su 26. marta ubijena trojica
Zecevica, Milan, Vaso i
Petar (Milan je bio vozac u Rafineriji), pa
Luka Milosevic i njegova dva sina. Sreto
Trivic, dobar moj prijatelj, stariji covjek,
bio je u penziji, dokazano je da je zaklan dok je sjedio u fotelji, prisli
su i zaklali ga.
Mustafa Kovacevic, elektroinzenjer u Rafineriji, strucnjak
cijenjen u svijetu, i njegova zena Mirsada, ubijeni su dok su bili
na vlasti HVO i Medo, zatim su spaljeni, ali su nadjeni i
sahranjeni. Ubijen je moj badzo Mustafa
Alic, u svojoj kuci, njegov les nikada nije nadjen. Jos neki ljudi
su nestali bez traga, uglavnom Srbi i Muslimani. Hrvatski dio
ekstremnog rukovodstva je govorio: "Prvo sredite komunista, a
znate koji su, evo vam spiskovi, pa onda idite na
Srbe."
To je istina. To svi znaju. Neki od ljudi koji su to uradili i
sada slobodno setaju.
MEDO U SKUPSTINI: To je tako trajalo tacno do 7.
oktobra '92. godine, kada smo mi usli u Brod. Rekao sam "mi", jer sam i
ja bio jedan od komandanata koji je ucestvovao, kako mi kazemo,
u oslobadjanju Bosanskog Broda. Negdje smo taman izasli ovdje
u pravcu Sijekovca, vratili se kuci. Zurili smo, jer sam znao da
ovdje ima postenih i dobrih ljudi i da ce neki htjeti da sacekaju da se
vratimo. Tako je i bilo. Nazalost, neki su ostali, ali su izgubili
glavu. Takav je bio sticaj okolnosti, takav je rat, to je nasa nesreca.
Dosta sam nezadovoljan onim sto je uradjeno na utvrdjivanju
zlocina. Nesto su radile nase vlasti, nesto IPTF. Dosta tih ljudi, kao
sto su Nijaz Causevic Medo, koji je sigurno odgovoran za
dosta zlocina na ovom terenu, a za Sijekovac
posebno, nikada nisu odgovarali. Obradovic je poginuo, nema ga,
ali je ostalo dosta njegovih ljudi koji su ucestvovali u svemu.
Tu je Zeljko Barisic, koji je tada bio ovdje, imao je cin generala
u HVO-u. Ima jedan televizijski snimak na kome se vidi kako
Barisic predvodi takozvanu grupu za borbu protiv snajperista kod poste
u Brodu. To je montaza. Blazen Kljajic je takodje jedan od takvih.
Nijaz Causevic Medo zivi sada u Slavonskom Brodu, ali je
na celu koalicije odbornika iz Federacije BiH u Skupstini
opstine Bosanski Brod. Cak je jednom stekao hrabrosti ili ludosti,
ne znam, pa je dosao na sjednicu Skupstine opstine, istina u
pratnji SFOR-a, i tada je izbila guzva, pa ga je SFOR morao
nabrzinu prebaciti u Slavonski Brod. Clan je MBO-a, i
Muhamed Filipovic je bio kod njega u kuci.
U Sijekovcu se zivot pomalo obnavlja. Vratilo se oko 70
posto Srba, ima nesto izbjeglica, a u zadnje vrijeme vratilo se
desetak--dvanaest muslimanskih i jedna hrvatska porodica. To su
uglavnom stariji ljudi, mladji dodju da pogledaju i opet odlaze. Ali,
ljudi i poslije svega zele opet da zive zajedno.